DALEKA OBALA Reportaža sa Svete Helene: Mladen Šutej jedan je od rijetkih Hrvata koji su jedrilicom posjetili otok na kojem je skončao Napoleon

U povodu 200. godišnjice smrti Napoleona na otoku Sveta Helena u Atlantiku, objavljujemo reportažni tekst o tome otočiću iz pera našeg legendarnog jedriličara i avanturista Mladena Šuteja, jednog od rijetkih Hrvata koji su Svetu Helenu posjetili, a pogotovo jedrilicom doplovili do nje. Bilo je to 2002. godine tijekom ekspedicije Čigrom oko svijeta.

U Atlantiku postoji otočić s odličnom klimom, uzbudljivim reljefom i nestvarnim udaljenostima od civilizacije. Na njega ne može sletjeti avion, jer nema mogućnosti za poletno-sletnu pistu, a niti helikopter, jer je najbliže kopno, Afrika, udaljeno čak 2220 kilometara. Na otoku postoje golf-teren, streljana, oko 40 kilometara uske ali asfaltirane ceste, stotinjak krava, guvernerova palača… Da i nekoliko kornjača, te tri restorana u kojima se ne može ništa dobiti za jelo ako se ne najavite 48 sati unaprijed.

Ima toga još, na Sv. Heleni je najskuplja kava na svijetu – ne u kafiću već u zrnu, Jamestown ima fortifikacije kao da čuva američke zlatne rezerve…, i nekih 5300 stanovnika. Oni se ne ubijaju od posla i čekaju da im 3-4 puta godišnje u zaljev uplovi RMS St. Helena (Kraljevski poštanski brod), koji iz Ipswicha donese nešto hrane, poštanske uplatnice kojima London plaća svoje stanovnike i oko 150 turista godišnje. I to je sve.

PORTUGALSKA TAJNA

Ipak, otok je poznat. Barem nakon što su ga 1502. otkrili Portugalci i to otkriće čak 86 godina skrivali od drugih. Njihovi mornari su tu pili dobru izvorsku vodu, jeli voće i vitaminom C se borili protiv pošasti tog doba – skorbuta. Zatim su, na tu malu točku od samo 15 kilometara u promjeru naletjeli Englezi i osvojili je svojim šarmom i topovima. I ucrtali je u karte, jer taj im je posao išao dobro. Tu i tamo drznuli su se otok zauzeti Nizozemci, ali bitka je ipak na kraju završila s Union Jackom na tvrđavi. Engleski prekomorski teritorij s okusom kolonije.

Dolazak na slavni otok koji su pohodili James Cook, Charles Darwin, Robert Fitzroy (zapovjednik broda Beagle), William Bligh (zapovjednik broda Bounty), Joshua Slocum (prvi solo jedriličar oko svijeta) i Napoleon…, hrvatska je ekipa proslavila čašom šampanjca. Nismo ga do kraja popili kad je do Čigre dojurio čamac s vlastima. Nije ih zanimalo tko smo, odakle dolazimo, kakve su nam boje putovnice, već jedino jesmo li raspoloženi platiti enormno visoke pristojbe. Ako jesmo O.K., ako ne – budite ljubazni i dignite sidro.

PRASTARI CHEVROLET

Ganuli su nas takvom dobrodošlicom, a da nam bude lakše dodali:

– Hrane na otoku ima u ograničenim količinama, ali je zato skupa. Vode ima na obali, ali je morate sami donijeti u kanistrima. Goriva ima i ako trebate donijet ćemo ga u čamcu-cisterni, ali je 4 puta skuplje nego u Cape Townu. Vino i pivo su 6-20 puta skuplji od Južne Afrike. Welcome! Otok od navale jedriličara i turista brane policajac, lučki kapetan i carinik. Nije da nisu simpatični, ali su komplicirani, kao i u zemljama koje imaju 60 milijuna stanovnika.

No dobro. Nije čovjek baš svaki dan na Sv. Heleni, pa smo platili permit i krenuli u razgledavanje otoka. Unajmili smo vozača i vrhunski kabriolet u koji stane 12 osoba, te dogovorili trosatnu kružnu vožnju. Vozilo je Chevrolet iz 1927. godine koji na ponos svojeg vlasnika već 40 godina krstari otokom i zaista pruža vrhunsko zadovoljstvo. Polako i bez žurbe, kotrlja se uskom cestom i zastaje, ako treba, na svakom zavoju ili kod malo debljeg stabla. S obzirom na silne uspone, vozač je ponio dvije kante vode za hladnjak. Autokarta ne treba, jer se s ceste ne može skrenuti, a više-manje je i jednosmjerna.

IDEALNA KLIMA

Priobalni dio otoka je nepristupačan, bez vegetacije i od crveno-smeđeg vulkanskog kamenja, pa se čini da na njemu ne može biti žive duše. Sasvim drugačija slika pruža se odlaskom u unutrašnjost. Smeđa boja odjednom nestaje, a pašnjaci, šume eukaliptusa i polja lana daju čaroban ugođaj. Ljetna temperatura zraka je 20-30 stupnjeva, a zimi od 15 do 26 stupnjeva. U unutrašnjosti 5 stupnjeva manje. Sve to pod stalnim jugoistočnim pasatom, dakle idealno za uživanje.

Strme zelene livade po kojima šeću kravice i konji, te plantaže lana. Jedini otočni izvozni artikal je bio lan, odnosno konopi od njega. Pojavom sintetike prije tridesetak godina, došli su bolji i jeftiniji konopi, pa je proizvodnja propala. Od tada se gotovo isključivo živi od socijalne pomoći iz Londona. A taj je promjenljive volje, ne želi izgubiti otok, ali ni puno na njega trošiti. Mlađi i snažniji muškarci po neku funtu odlaze na Falklandske otoke, a svi ostali čekaju poštanski brod.

Napoleon, najpoznatiji gost Sv. Helene, umro je davne 1821. godine. Proveo je na njoj 6 godina u kući na najboljoj lokaciji, na vrhu otoka izloženom povjetarcu i okružen cvijećem u predivnom parku. Longwood House je posluživalo desetero posluge, kuhari, vrtlari, sobari.

JAHANJE NA ČAJ

Jedini stanovnik te prekrasne vile imao je ogromnu kadu za kupanje, dvije pisaće sobe, biljarski stol, šah i sve što je zamislio. Od sklada cijelog prostora odudara velika spavaća soba, s malim, gotovo pa dječjim krevetom i baldahinom. Za trenutke kada nije jeo piletinu, zanovijetao posluzi ili pisao tužna pisma, imao je na raspolaganju konje. Običavao je poslijepodne odjahati do guvernera ili drugih uglednika na čaj i čavrljanje. Povremeno je trpio od nostalgije za francuskim vinom i sirom, pa su mu i to nekoliko puta godišnje dobavljali.

Tko je u ovoj priči lud meni zaista nije jasno. Maltretiraš cijelu Europu, ubiješ na stotine tisuća ljudi, i onda, umjesto da te nakon Waterlooa bace u Tower da tamo istruneš, dobiješ na raspolaganje najluksuzniji zatvor na svijetu. Prgavi car ni ovim smještajem nije bio zadovoljan, pa je tražio novu i veću kuću. I, zamislite, počeli su mu je graditi, a nije završena jer se gospodin preselio na drugi svijet.

Dvadeset godina nakon Napoleonove smrti engleske vlasti su se smilovale Francuzima i dozvolile da se male kosti velikog čovjeka prebace u Pariz. Izvađene su iz groba na kojem niti onda, a niti sada nema nikakvog natpisa. Naime, Francuzi su dugo tvrdili da su ga Englezi sustavno trovali arsenom, pa da im iz tih razloga ne žele isporučiti njegove posmrtne ostatke.

MOĆNE UTVRDE

Nakon obdukcije priča se zaboravila, a Napoleon je smješten u pariški Dom des Invalides. Po onome što smo mi vidjeli, car je na ovom otoku imao carski tretman i sigurno najbolju englesku kuhinju. Jest da ta ne vrijedi baš previše, ali sigurno nije začinjena arsenom. Da se stvar oko Napoleona zaokruži, britanski dvor je kuću na Sv. Heleni i teren oko nje darovao Francuskoj. Političari su stvarno neka čudna rasa.

U današnje vrijeme pomalo čudno izgleda da mali gradić na jednom izgubljenom otoku u Atlantiku, ima moćne zidine, rovove oko njih, rampu koja se diže i spušta ispred glavnog ulaza i mnogo naoružanja. Sve to je samo djelomično sagrađeno radi obrane od Nizozemaca i Portugalaca, a puno više radi zaštite zatvorenika Bonapartea. Nakon što su zaključili da ga ne treba skratiti za glavu, već zatočiti i dovesti na otok (1815. godine), Englezi su se pobojali da će francuska mornarica napasti Sv. Helenu.

U toj paranoji proširene su fortifikacije koje čuvaju Jamestown, te ionako nepristupačan otok. Da stvar bude još zanimljivija, zidine su ipak nastradale. Ne od napada Francuza, već od termita. Oni su dojedrili iz Južne Amerike s tovarom robova. Nakon te invazije, dio obrambenog bedema morao se obnoviti.

JUGOISTOČNI PASAT

U svojoj povijesti Jamestown pamti razne vojske, ispaćene pomorce, Hugenote, Bure… Svatko je dao svoj doprinos raznolikosti rasa, pa je otok zaista čudna mješavina svega. Da je ipak british najbolje se vidi po dobrom starom običaju da se glavna ulica zove Main street, a završava s Main squerom. Voze lijevom stranom i govore nekim jezikom koji nitko ne razumije. Plaća se posebnim funtama koje nigdje drugdje na svijetu ne postoje, a u prave se ne mogu konvertirati niti u Londonu.

Sve u svemu, malo čudo u pojasu jugoistočnog pasata. I podsjetnik na slavnu britansku pomorsku povijest u ovim vodama južnog Atlantika.

Članak je izvorno objavljen na portalu Otvoreno more.